| Po gradu sam počela voziti ubrzo nakon prvog izlaska na cestu. Gradska vožnja je ona koja te stvarno dene pod pravi pritisak jer je nevjerojatno kak se stvari događaju brzo, kak moraš funkcionirati ko dvoprocesorski kompjutor koji s jednim procesorom obrađuje onog tam biciklista kojeg moraš propustiti, a drugi istovremeno šalta na nižu brzinu, stišće kuplung, pazi na zadržavanje smjera i da auto ne vudri rubnik. (Kad smo već kod rubnika: s ponosom mogu reći da nijemput do sad nisam zajahala rubnik. Mi budući vozači brojimo sve svoje male pobjede.)
Gradska vožnja mi je problematična radi par stvari, a jedna od njih su pješaci i biciklisti.
Pa to je prava katastrofa! Ti ljudi izleću na cestu, ne paze kam se voze, di prelaze cestu, ne daju nikakve signale skretanja i općenito ideju po toj cesti ko muhe bez glave i stekli pesi.
I kaj je najgore, ja sam kao pješak/biciklist bila ista takva. Sad kad pomislim na to, sjetim se da sam se nekad v srednju školu znala voziti na biciklinu. Vozili smo se jedni kraj drugih (teški no-no) a cestu smo prelazili na neobilježenom prijelazu, tam prek puta Tehnobetona di se lijevo skreće prema Gumiimpexu. Opće se pitam kak me neko tak bedastu nije pokupil tam, jer danas vidim da na tom mjestu za Dan mrtvih ljudi ostavljaju sveće za one koji su se tam zadnji put pelali.
Na predavanju smo naučili da je to dijelom i zato jer kod nas uopće nema učenja prometne kulture od malih nogu. Nit smo kao deca znali za prometna pravila, niti smo ih kontinuirano učili, a niti smo se bome naučili. Tak da s 14 let dobiš biciklin (ili, još gore, skuter) i onda se, daleko od očiju mameka i tateka, voziš kak ti se sprdne.
Da ne govorim o motoristima. Oni su priča za poseban blog.
Druge dve problematične stvari u gradskoj vožnji su mi prestrojavanje u paralelnu traku i, o iznenađenja, raskrižja. I to zaslužuje vlastiti zapis u blogu. |
