| Ja brzo učim. Ne treba mi se više od 10 put reći. Ali ni nakon tolko otpeljanih sati vožnje, ja i kuplung nikak da se sprijateljimo. Taj jadni auto pod mojom kontrolom zacuka svaki put kad ja mijenjam brzinu. Instruktor mi je rekel da moram taj postupak šaltanja imati na pameti kod svakog šaltanja. Moraš to osvijestiti, s iskustvom to dolazi samo od sebe, ali iskustvo je još jako daleko. Do sad sam mislila da je npr. moj posel, koji uključuje tehnologiju s kojom kupci uglavnom nisu upoznati, posel koji zahtijeva strpljenje. Znanstvenici isto trebaju strpljenje (vele da je Adison žarulju izumil tek nakon 500 ili 1000 pokušaja).
Ali čini mi se da biti instruktor vožnje, da je to pravi ispit strpljenja.
Jer kolko put na dan moraš ko instruktor ponoviti, a da ti ne dosadi:
"Što smo rekli o skretanju u trećoj?"
"A zašto nije upaljen pokazivač smjera?"
"Kamo smo rekli da skrećemo? I zašto smo se onda prestrojili za ravno?"
"Zašto se 20 na sat vozimo u 4. brzini?
Sva sreća da je mene dopal instruktor s puno, puno strpljenja. Kojemu nije teško 5 put na dan podsjetiti me na taj kuplung i na to da se na raskrižju kreće iz prve, a ne iz treće u kojoj sam pozabila mjenjač. Repetitio est mater studiorum, iliti narodski "To smo danas već rekli, ali ne škodi ponoviti." Sva sreća da je tak i da se niko ne dere na mene i ne maše mi z rukama pred nosom levo-desno, kak sam na poligonu vidla neke druge instruktore. Daleko od toga da si to ne zavredim! Ali velim, sva sreća :-) |
